Černobilj naš svakodnevni

Završila se mini serija „Černobilj”, koja govori o nuklearnoj katastrofi koja se dogodila 1986. godine u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Odličan scenario, odlična gluma i odlična scenografija ovoj seriji daju oreol jedne od najboljih mini serija ikada snimljenih.

Međutim, mimo kinematografskih dostignuća, „Černobilj” je odlično prikazao i političko-društvenu situaciju u Sovjetskom Savezu. Situaciju, koja je, nažalost, naslijeđe koje u današnjici i na našem području ima svoje nasljednike.

Politbiro zdrávstvujte

Scena u kojoj visoki funkcioner, koji je prethodno iskustvo sticao u fabrici cipela, smatra da se bolje razumije u naučne stvari od nuklearne fizičarke,

ili scena u kojoj Izvršni odbor Pripjata „hrabro” odlučuje da evakuacije ne smije biti i da se mora spriječiti širenje „dezinformacija”,

ili ona u kojoj je bitnije da se test uradi po svaku cijenu, samo da bi se zadovoljili oni na vrhu,

ili pak ona u kojoj se kažnjava onaj koji se drzne da govori istinu u društvu laži, tako su lako zamislive u našoj svakodnevici, jer slične scene živimo već više decenija.

U našoj stvarnosti se na političke pozicije postavljaju politički podobni, što je apsolutno razumljivo. Međutim, politički podobni postavljaju se i na sve ostale pozicije, od rukovodećih mjesta u naučnim i stručnim institucijama, preko postavljanja naučnika u svim sferama, pa do stručnjaka koji treba da odgovaraju svojom strukom, a ne partijskom knjižicom, a biraju se zahvaljujući potonjoj. Njihov stepen stručnosti, znanja i umijeća nije bitan, koliko je bitno to „čiji su” i kakvi su im stranački nazori.

Sistem je postavljen tako da oni sa crvenom (stranačkom) knjižicom u džepu, koji su dobili rukovodeća mjesta, usput dobijaju i bezgraničnu moć prosuđivanja stručnog rada onih koji su niže na hijerarhijskoj ljestvici. Oni koji su niže na hijerarhijskoj ljestvici, u dobrom dijelu slučajeva, svoja zaposlenja takođe duguju svojoj stranačkoj pripadnosti. U državnoj službi su se našli stranačkim zaslugama, vezama ili korupcijom, a nerijetko na svoje pozicije dolaze ne znajući šta treba da rade. Kao pečat na sve nevolje, vrlo često nikad ne nauče ispravno i profesionalno izvršavati zadatke na poslu koji su dobili kao nagradu za vjernost i partijsku stamenost.

U ovakvom javnom komplotu nađe se svakakvih specimenata, od onih nepismenih sa kupljenim diplomama na ustanovama živopisnih imena, do onih „prepismenih”, koji su se nekada nazivali političkim komesarima. Promuva se ponegdje tu i neko ko zna šta radi pa slučajno zaluta u cijelu priču. U takvom začaranom krugu, u kome je partija prva i posljednja instanca odlučivanja, a reference predstavljaju to ko je više puta lijepio stranačke plakate, mahao zastavicama ili klicao vođama, naš RBMK reaktor, od početka krivo napravljen, svakodnevno širi svoju radijaciju.  

Staljinistički duh radioaktivnosti

Sa dolaskom kvazidemokratije i višestranačja u Jugoslaviju, nije se usadio i nestaljinistički duh. Dobre strane socijalizma su skoro skroz izblijedile, a one loše su rascvjetale i poprimile nevjerovatane razmjere.

Društvo je toliko ozračeno radioaktivnim česticama partijskog nepotizma, korupcije i lopovluka da dobar dio naroda smatra da to „tako treba”, da je „oduvijek bilo tako” i da se protiv toga ne treba boriti, jer „samo da se ne puca”.

Neko reče da je sreća pa mi nemamo nuklearnu elektranu kao Sovjeti, jer bi se kod nas to završilo mnogo gore nego kod njih. Istina, nemamo nuklearnu elektranu, izuzev bliskog slovenačkog Krškog, ali imamo model u kome sve funkcioniše sovjetski.

Imamo partiju(e) koja je sve i svja, sveznajuća i svevideća. Kojoj se ne smije suprostavljati i koja je vrhovni autoritet. Ona „čisti” i nagrađuje, ona kudi i hvali, nju se moli i njoj se darovi ostavljaju.

Imamo državu koja je postala država partije(a). Stranka koja je na vlasti ima apsolutnu moć da sama stvara, uništava i realizuje sve ideje koje joj dođu na pamet. Bez ikakve stvarne kontrole i kočnica.

Imamo sistem u kome nije dovoljno biti najbolji u školi, najbolji stručnjak na poslu ili najbolji naučnik u svom polju, nego je bitno biti dio sistema vlasti partije.

Imamo diskurs u kome nam vrh govori kako je sve divno, bajno i krasno, dok je u stvarnosti odlazak u druge zemlje jedina promjena nabolje za mnoge, jer samo zahvaljujući selidbi svoju budućnost mogu olakšati i uljepšati.

Imamo institucije kojima skoro više niko i ne vjeruje, ali im se povinuje, zbog straha, navike ili nečeg trećeg. Narod zna da mu se plasiraju laži, ali ih više ne može razlikovati od istine, čak i kada mu se ona razumski i logično prezentuje. Građani sumnjaju na sve, od institucija koje ispituju ispravnost vode za piće, preko onih pravosudnih, pa do onih koje sprovode odluke. I to sa punim pravom. U takvom okruženju, sigurno je jedino da se pojedinac mora pobrinuti za sebe. Država se neće brinuti za njega, niti će mu na bilo koji način poboljšati život.

Reaktor IV našeg društva

Kada je u pitanju Černobilj, reaktor IV je eksplodirao i poslao radioaktivnost u vazduh. Nakon odugovlačenja i prikrivanja, Sovjeti su na kraju ipak dekontaminirali veliko područje, a ostatak stavili pod nadzor. Jedan korisnik Redita navodi da se takva nesreća mogla na tom nivou desiti samo u Sovjetskom Savezu, ali i da je samô SSSR, i niko drugi, mogao sanirati njene posljedice na takav način.

Kada smo u pitanju mi, naš društven reaktor ima velike mane u svojoj konstrukciji, i takođe je eksplodirao, pritom šaljući društvenu radioaktivnost sa velikom dozom politsiverta u vazduh. Međutim, kod nas nema dekontaminera, nema „likvidatora”, niti istinske želje za dekontaminacijom. Postoji samo jedno visokorizično društvo u kome su institucije razgrađene, građani u fazi odlaska zauvijek, a političari zaokupljeni sopstvenim komoditetom, partijskim radom i koruptivnim ciljevima.

U takvom društvu sreća je ukoliko opstane status kvo, a bilo kakav pomak je praktično nemoguć.

RBMK reaktor je imao manu u dizajnu, koju su Sovjeti kasnije otklonili u ostalim postrojenjima, ali naše društvo svoju manu u dizajnu nema namjeru otkloniti, svesrdno je njegujući.

Nuklearna elektrana „Vladimir Iljič Lenjin” je imala još tri reaktora, koji nisu eksplodirali. Da jesu, ko zna šta bi se desilo i kakve bi posljedice bile. Naša situacija je takva, da će sljedeća eksplozija nekog od društvenih reaktora vjerovatno građane vratiti u srednji vijek ili u doba robovlasništva.

…a i zašto bi se otklanjala mana u dizajnu, kada društvena radijacija proizvodi samo nesrećne generacije i uništene budućnosti, mijenjajući DNA pobune kroz stvaranje poslušnih građana…

Naslovna fotografija: Fotografija iz serije „Chernobyl”, [Producent: Craig Mazin]