Crtice o hrišćanstvu i budizmu (uz zahvalnost čika Ničeu)

Tekst koji sam napisao za Studentski žurnal broj X Kluba studenata Fakulteta političkih nauka

„Moje me Ja naučilo novom ponosu; ovo hoću ljude naučiti: da ne skrivaju više glavu u pjesak nebeskih stvari, već da je nose slobodno, zemaljsku glavu, koja stvara misao zemlje.”  

Fridrih Niče

Ova analiza nije apologija budizma niti frontalni atak na hrišćanstvo. Ona je samo jedan od načina uvida u shvatanje kockica problematike obje vjere. Niti jednu ne podržavam, niti bilo koju od njih apsolutno napadam, samo konstatujem određena zapažanja. Prije stotinjak godina Lenjin je rekao u Socijalizmu i religiji da je religija „duhovna votka kojom se opijaju obespravljeni trudbenici”. Dole napisane redove treba posmatrati kroz tu vizuru.

Hrišćanstvo je dekadentno jer je zamrznuto u prošlosti, halapljivo u sadašnjici a nepovjerljivo u budućnosti i kroz svoj put ne vodi živuću civilizaciju u istinski napredak. Pošto je i budizam religija, ali ne u teističkom smislu iste, krasi ga, sličan dekadens kao i hrišćanstvo, sa tom zadrškom što budizam nije halapljiv i što se sa njim postiže izvjesni progres i napredak kroz sopstveno uzdizanje. Takav dekadens je mnogo manji, čak i otklonjiv.

Dok budista preispituje, hrišćanin vjeruje. Hrišćanstvo je, bez sumnje, donijelo određena dobra čovječanstvu,  pogotovo jer su kroz Stari i Novi zavjet prenesene poruke prošlih kultura, njihove doktrine, moralne norme i pravila ponašanja.

Međutim, hrišćanstvo se treba posmatrati kroz dvije strane: izvornu – življenu od Hrista i organizaciono-populističku – življenu od klera i laika. Pravo, izvorno hrišćanstvo je bilo i jeste moguće u svako doba i takvo hrišćanstvo, očišćeno od naslaga taloga, nije isti dekadens kao organizovano hrišćanstvo. Izvorno hrišćanstvo nije slijepo vjerovanje, nego dejstvovanje, delanje, bivstvovanje u smislu sein.

Ipak, zbog svojih korijena ono je u fundamentu dekadens koji se kreće u različitim nijansama zavisno od praktikovanja i učenja. Odvlačeći se od temelja, hrišćanstvo je onog trenutka kada je stvorena organizacija oko njega, postalo mas-pokret i samim tim se odlijepilo od uzora po kojem se trebalo razvijati – modela razapetog na krstu.

O tome vrlo lijepo piše i Berđajev u Filosofiji slobodnog duha, kada govori o aristokratskim i demokratskim pokretima. Gledajući filosofsko jezikoslovlje i sama riječ hrišćanin je nesporazum, jer je postojao samo jedan takav, a on je umro na krstu.

Organizacija Hristova je, umjesto da se trudi da duhovno uzvisi svoje sljedbenike, pa i one koji su na dnu ljestvice, stvarala poslušnike i od svojih podanika pravila samo nove pripadnike čandala morala, koji očekuju nagradu u drugom svijetu, opravdavajući time crkvenu, državnu i svaku drugu vrstu terora, tiranije i vlasti na dunjaluku.

Ovo je, ipak, proizašlo iz same konstalacije snaga u kojim je otac žrtvovao sina, ono najljepše na svijetu, za dugove onih koji su krivi za sve. Kakav kleš u primjeni vjere. U dubinskoj suštini, od tog trenutka, hrišćanstvo postaje religija žrtve za dug i robovskog morala. Sa priljepcima, ono je religija vrlo slična varvarizmu kao stadijumu, razlikujući se od njega, oduzimanjem slobode kroz čandala nazor.

Moralni zakoni i etičke zapovjesti uveliko određuju bitak i život u zajednici. Moralnost u hrišćanstvu se uvijek predstavlja kao dobra, pravična i čestita a bog kao oličenje svega toga. Ali etika hrišćanstva je upitna, jer ukoliko uzimamo samo određene segmente iz Starog zavjeta, koji se odnose primjera radi na Deset zapovjesti, zašto se drugih dijelova manipulacijski odreći? Zbog čega se treba ratosiljati užasavajuće sentence: „A ko god ne bi tražio Gospoda Boga Izrailjeva, da se pogubi, bio mali ili veliki, čovjek ili žena” (Druga knjiga dnevnika 15/13) a zadržati druge, malo dobronamjernije? Ko to određuje šta je dobro a šta nije? Ko sudi o istinitosti redaka iz Biblije i njihovoj valjanosti u današnjici?

Čovjek ne bi trebao, ako već sveto pisanije daruje bog. Bog daruje, dakle bog je već odredio istinitost i primjenjivost svega napisanog, a riječ svevišnjeg se ne preispituje, osim ako nisi jeretik ili blasfemičar. Credo quia absurdum est tuše. Radi stoljeća neznanja i pogroma u koje smo gurnuti zahvaljujući crkvi u ime svete vjere – zbog inkvizicije, vjerskih ratova, zabrane mišljenja i nauke, cjelivanja oružja, vijekovima zaštićene pedofilije, iskorištavanja djece i vila crkvenih velikodostojnika, hrišćanstvo u apsolutitetu izgleda kao religija koja sve obećava (u onom životu), a ništa ne daje (u ovom), sem žrtve za dug, čandala morala i moguće nagrade nakon svega.

Za razliku od hrišćanstva, budizam daje čovječanstvu istinu sada i na ovom svijetu, bez gledanja u onostrano i nesaznatljivo. Od budiste se očekuje da sve što mu je dato ne prihvata samo na osnovu vjere, već se insistira na aktivnom preispitivanju učenja kroz lično iskustvo i analiziranje tog iskustva jer je duh kritike jedini način da se dođe do istinskog znanja i oslobođenja od patnje.

Budizam je pokret koji dolazi nakon stoljeća filosofskog traganja, a pojam „bog” je u njemu ukinut i prevaziđen. U njegovom ispoljavanju teži se spokojstvu, odsustvu želje, a savršenstvo je nešto do čega se može doći napornim radom i odricanjem. Uvijek se, u praktikovanju, dostiže čovječje savršenstvo, jer božje ne postoji, dok pojam više sile ne igra ulogu. Individua je viša sila i uzvišenje – i sve to u ovom, a ne u onostranom životu.

Dok je hrišćanstvo vjera koja od grabljivica stvara bolesne grabljivice pripitomljavajući ih i spuštajući ih na nivo grabljivice u kavezu, dotle budizam traži da se grabljivica uzvisi na još više stadijume, pritom iskušavajući svoj duh i tijelo, na monaški način. Nedostatak teizma usmjerava sam koncept religije u smjeru čovjeka, njegovog produhovljenja i njegove samospoznaje kroz plemenite istine.

Kada se vjerovanje spominje u budizmu, to nije vjera u onostrano, u entitete koji su iznad nas, nego je to vjera u sebe, u svoj put, u ispravnost onoga što se radi, u zauzdanje želje, u istinitost idenja, u uništenje vezanosti. Kod budizma smrt je krug koji se iznova ponavlja dok se jedinka ne odrekne želje. U hrišćanstvu smrt je tek početak, jer nagrada dolazi nakon patnje na ovom svijetu.

Tu se vidi bitna razlika – dok hrišćanstvo propagira trpeljivost, za nagradu u onostranom, budizam nalaže uzdizanje za dobitak protkan stazom vasionske istine i mira, uz premiju konačne smrti. Svojim konceptom, budizam u ovom svijetu nudi sve, ništa ne obećavajući, ukoliko se neko odluči na težak, istrajan i odricajući drum pravog tragaoca za prosvjetljenjem. U onostranom, ne nudi se ništa, jer se onostrano ne definiše na zapadni način. Onostrano je živuće, kada se dostigne nirvana. Ono nije nemjerljiva metafizika – nasuprot, ono je dohvaćeni vrh planine. Putem samospoznaje i prosvjetljenja, budista se uzdiže, a ne pada.

U logičkoj suštini, budizam je religija za jake, za elitu, za one koji se odriču materijalnog zato što je duhovno bogatstvo veće, za one koji se odriču želje, zato što ih u nirvani čeka istina, za pojedince koji uništavaju vezanost, zato da nađu mir. Ovdje nema hrišćanskog podviženstva i odricanja radi nagrade koja će naknadno doći. Ne, jer nagrada se sama uzima, a ne dobija!

Gledajući ove religije, možda je moguće da pred sumrak ili vrhunac (po Špengleru) civilizacije, budizam uzme vodeću rolu u oblikovanju čovjeka. Do tada, ponegdje slušajući Kanta, sa hrabrošću da se služimo vlastitim razumom, vjeru ostavimo knjigama i kritici, a sebe posvetimo životnoj topici i bitku.

Naslovna fotografija: Candlelight, [Autori: S. Hermann & F. Richter, fotografija preuzeta sa: Pixabay]