Godina koju je pojela nepravda

Godinu dana.

Tačno 365 jutara je svanulo od kada je David Dragičević nađen mrtav. Njegova smrt se, prema verziji koju prezentuju državni organi, desila pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Konstatovano je jedino da je David ubijen, tako što je tužilaštvo pokrenulo istragu protiv više neidentifikovanih lica zbog sumnje da su izvršili ubistvo, i to tek nakon ogromnog pritiska javnosti. Prva verzija javnih organa bila je ona prema kojoj je David izvršio samoubistvo nakon krađe.

Sve ovo vrijeme, Davidova porodica se sa građanima Banje Luke borila da se sazna istina i procesuiraju odgovorni. Nažalost, još uvijek nije došlo do toga i do danas institucije nisu dale odgovore na ogromnu većinu pitanja o Davidovoj smrti. Pritom, povjerenje ljudi u one koji bi trebalo da budu brana nasilju i samovlašću, kao što su državni organi zaduženi za red i sigurnost, praktično više i ne postoji. Nasuprot tome, strah od plave uniforme i kaznenog pendreka se povećao.

Desila su se hapšenja određenih lica koja su optužena za opstrukciju istrage, ali izvršioci i nalogodavci samog ubistva nisu otkriveni i procesuirani. Međutim, organi reda su bili nevjerovatno revnosni kada je bilo u pitanju sklanjanje naroda i Davidovog srca sa glavnog banjalučkog trga. Sramotnim ponašanjem policije koja je krenula na svoj goloruk narod 25. decembra prošle godine, građani koji su tražili pravdu za Davida, prvo su sklonjeni sa ulica, a onda su i skupovi, koji su se svakodnevno održavali na Trgu Krajine, stavljeni pod prećutnu zabranu.

Zadesna i bezobzirna ironija

Spinovanje u pravcu priče da je pokojni David bio ovakav i onakav i da je zato završio mrtav je u jednom trenutku prestalo biti degutantno i postalo je bezobrazno na kvadrat i sušta zloba! Duga kosa kod muškarca, dredovi, neobična frizura… to je određenima smetalo (i smeta), a nije ih previše brinulo što je momak mrtav (kako rekoše profi spineri: zadesno).

Pored toga, državne institucije su kršile ljudska prava, zakone, Ustav Republike Srpske i Ustav BiH, kao i međunarodne dokumente koji se odnose na prava i slobode pojedinaca, a policija je kršeći slobodu okupljanja građana udarila i na samu srž pravnog sistema demokratske Republike Srpske. Davor Dragičević, otac pokojnog Davida, grupa „Pravda za Davida” i građani Banje Luke koji su se okupljali na Trgu Krajine ili koji su davali podršku borbi za pravdu, sramno su proglašavani izdajnicima i stranim plaćenicima od strane pojedinih medija i političara. Time im je direktno stavljana meta na čelo. Izdajnici i plaćenici su bili samo zato što su tražili da se poštuju Ustav Republike Srpske i njeni zakoni.

Kakva najcrnja ironija – izdajnik si ako želiš da tvoja zemlja primjenjuje zakone koje je donijela i optužuju te zato što se boriš da se propisi bespogovorno poštuju.

Profesionalni ćutolozi i nemači pojma

Najstrašnija stvar od svega je što policija i pravosuđe još uvijek nemaju pojma (ili se određeni prave da nemaju pojma) o tome ko je i zašto ubio Davida Dragičevića. I pored pritiska javnosti. I pored lavovske borbe roditelja i građana da se nađu krivci. I pored zakona i ostalih propisa koji ih na to obavezuju.

U proteklim godinama, ni mnoge smrti nastale pod čudnim okolnostima iz prethodnog perioda nisu razjašnjenje. Za to vrijeme, pljačkašima proizišlim iz službenih uniformi, dilerima koji su usputno u sklopu malih biznisa prodavali drogu školarcima i batinašima iz javnih redova suđenja se otežu i protežu, ne bi li na kraju svi bili srećni i zadovoljni u potpunoj opuštenosti.

Sve je u zemlji divno, bajno i krasno dok nam oko glava lete šareni leptirići u prekrasnoj prirodi, okruženoj brdima i potpunom slobodom… samo se, eto ponekada, objavi poneka proskripcija, neko se označi kao neprijatelj naroda, izdajnik ili strani plaćenik, s vremena na vrijeme se poneko i zastraši, a neko se maltretira, poneko se i krvnički pretuče, pogotovo ukoliko je novinar koji previše lasa za pojmove određenih struktura, a neko se eto i eliminiše. Sve kul. Demokratija. Sloboda. Država koja brine o građanima.

Suštinski, zamjerke ne treba upućivati onda kada realno nije moguće naći ubice i nalogodavce, ali je ogromna nesreća i problem nad problemima ukoliko se ubice i nalogodavci neće ili ne smiju naći. Tako se dubinska rana zla i laži teško inficira, a samo ponekada benigni tumor nepoštovanja prava, koji izjeda suštinu države, prodire duboko u njenu srž, metastazirajući i postajući opasan zloćudni rak, koji se teško liječi.

Za ostatak naroda, koji voli da ćuti ne zamjerajući se nikome i ne pačajući se u stvari koje su naizgled daleko od njega, to znači da svako svakoga u svakom trenutku može napasti, pa i eliminisati ako hoće, a da se u sprečavanje toga ili njegovo kažnjavanje i procesuiranje ne treba uzdati previše, jer često nema ko da počinitelja otkrije ili kazni. Možda eventualno, za nagradu, žrtva bude proglašena narkomanom, neprijateljem nacije koji je dobio šta je zaslužio ili lopovom.

U situaciji beznađa, Davidov slučaj je postao primjer, a borba za Davidovu pravdu je nesvjesno postala i borba protiv mnogih prijašnjih i sadašnjih nepravdi. Istina za Davida je izrasla u traženje istine za sve ostale koji su ubijani, premlaćivani, zastrašivani… a svoju pravicu dobili nisu. To nije ostalo neprimjećeno ni od strane mnogih koji su blatili ljude na Trgu i pozivali na njihov odstrel. Dokaz za to je žestina njihovih napada, njihova organizovanost i podmuklost.

Pravda za Davida je postala simbol pravde za sve!

Pogrešan smjer

Vremenom, (ne)radom nadležnih organa, cjelokupna priča oko Davidovog ubistva je otišla u skroz pogrešnom smjeru. Odgovor na pitanje ko je ubio Davida, nije dobijen. Javni organi nisu uradili dovoljno da dođu do tog odgovora, a utisak je da se nisu ni pretjerano trudili, ili im je naređeno da se ne trude. Godinu dana pletenja mreža i zavjera je dovelo do toga da je danas slučaj na identičnom, ako ne i i daljem mjestu od prave istine o tome ko je i zašto ubio Davida. Nadležni organi nam nisu objasnili ko je bio egzekutor, ko naručilac, a ko je sve prikrivao. Kad će – ne zna se. Da li će – teško. Mogu li – mislim da mogu.

Ako se pitate da li je bilo koje riječi koja je pretekla, ili kojeg poteza koji nije bio na mjestu na nekim od skupova Pravda za Davida… Bilo ih je. Međutim, roditeljska borba je prevashodno dolazila iz vapaja za pravdom, istinom i poštovanjem prava, zbog same esencije osjećanja koje želi da svi budu zaštićeni i jednaki pred licem zakona. Mnogi roditelji često znaju reći da bi uradili sve za svoju djecu. E pa, Davidovi roditelji su radili sve što znaju i umiju za svoje dijete. Za pravdu koju još uvijek očekuje njegov beživotni leš. Za onog ko im to zamjeri teško je naći prave riječi.

U okviru ovog svega, određeni političari, kako sa jedne, tako i sa druge strane su se, svaki na svoj način, okoristili o ovu tragediju. Neki su zahvaljujući njoj dobili nagrade i napredovanja, a neki i mjesta u skupštinama, a stvarnu pomoć borbi za pravdu nisu pružili ili su je nakon ostvarenja sopstvenih ciljeva, prestali pružati. To je očigledno neki novi, ili bolje rečeno prepakovan stari način političke borbe. Njima na čast.

Ta preskupa pravda

Pravda, ta preskupa riječ koja bi trebalo da bude ideja vodilja srpskog naroda, ovaploćena i u njegovoj himni „Bože pravde“, postala je nepoželjna u javnom diskursu. Tek se ponekada čuje da je neko kažnjen jer ju je izgovorio javno, jasno i glasno. Ta magična riječ o kojoj su pjesnici pjevali, nepravedno zarobljeni je sanjali, a uniženi se borili za nju,odbačena, satrta i zgažena stavljena je na giljotinu srama.

Pravdo draga, nepoželjna i neprežaljena, danas praktično zabranjena i slomljena.

Prije par dana Davidovo tijelo je preneseno iz Banje Luke u Austriju. To je bio posljednji pokazatelj koji je snažno ukazao na to da u našem društvu, nažalost, ljudska prava, pravdu i poštovanje prava teško mogu da dobiju svi građani, jer su neki „jednakiji” od drugih i za određene zakoni više vrijede nego za druge.

U ovakvoj situaciji, u kojoj se ućutkava svako mišljenje koje je drugačije i svakô ko želi da se saznaju činjenice vezane za Davidovo ubistvo, sigurno je jedino da će se prav(n)a borba za istinu nastaviti, sa samo jednom mišlju koja će voditi svakoga na putu pravice, a koja je oličena u uskliku i paroli: Pravda za Davida! Pravda za svu našu djecu!

Za kraj, do nekog boljeg vremena, reći ću samo fiat iustitia et pereat mundus (Neka bude pravda, makar propao svijet).

Nažalost, kuda stvari idu, prije će svijet da kolabira od neslobode, strančarenja i nepravde, nego što će pravda dočekati svojih pet minuta.

Pogotovo u situaciji u kojoj je boginja Iustitia doživjela da joj jedan tas vage bude sasječen beskrupuloznom oštricom mača nepravde našeg društva.

Naslovna fotografija: Policija protiv građana, [Autorka: Vanja Stokić, fotografija preuzeta sa: e-Trafika]

Druga i treća fotografija: Veliki skup Pravda za Davida i Podrška, [Autor: Magazin BUKA, fotografije preuzete sa: BUKA]