Kritikuj kada misliš da treba kritikovati

Intervju koji sam dao za portal banjaluka.news

lanak je dostupan na sljedećem linku: Dejan Lučka: Kritikuj kada misliš da treba kritikovati

Međunarodni dan ljudskih prava – obilježava se danas širom svijeta, 67. godinu za redom, kao podsjetnik da svaki čovjek ima pravo na život, slobodu i sigurnost.

Obilježavanje je počelo 1950. godine, dvije godine nakon što je 10. decembra u UN potpisana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.  U njoj je istaknuto da su ljudska prava univerzalna i da ne zavise od nacionalne, državne, ideološke, socijalne i kulturne pripadnosti.

Banjaluka.news je o ovoj temi razgovarala sa Dejanom Lučka, direktorom Banjalučkog centra za ljudska prava koji za sebe kaže da „vjeruje u slobodu govora, otvorenost uma i ljudska prava“.

Svijet možemo mijenjati samo ukoliko shvatimo da bolja budućnost leži u aktivnom angažovanju, slobodi, jednakosti pred zakonom i pravdi za sve.

Alternativa ljudskim pravima je tiranija i vladavina terora i zato se svi moramo angažovati na unapređenju i boljem poštovanju osnovnih prava čovjeka.

Pravna država je država u kojoj je sistem utemeljen na vladavini zakona, odnosno prava. Ljudska prava i slobode građana se ne mogu ograničavati van okvira koji su određeni zakonima, a zakoni treba da se donose po pravilima u uređenoj proceduri koja proizilazi iz ustavnog poretka. Svi zakoni moraju biti zasnovani na opštim pravnim vrijednostima i ljudskim pravima i slobodama.

Ovaj mladi zastupnik slobode govora, otvorenosti uma i neokovane kritike kaže da se može reći da živimo u državi koja ima izgrađen pravni sistem, ali da u njemu postoje određene anomalije i dodaje:

Naša država posjeduje ustavne procedure i zakone koji se redovno primjenju u njoj. Međutim, u okviru funkcionisanja države, same primjene zakona i poštovanja ljudskih prava, dolazi do određenih smetnji, kao što je npr. slučaj sa provedbom famozne presude Sejdić i Finci protiv BiH, koja ni do danas nije izvršena. Takođe, dolazi i do slučajeva odugovlačenja određenih sudskih postupaka, diskrimininacije po raznim osnovama, prekomjerne upotrebe sile od strane državnih organa, kršenja prava na slobodu izražavanja itd. Ovi slučajevi, bili oni izolovani ili redovna praksa, bi trebalo da se u budućnosti iskorijene da bi sam pravni sistem mogao da funkcioniše u punom kapacitetu i na ispravan način. Ali to nikako nisu lagani i brzi postupci i poboljšanja. Postepenim radom na eliminisanju deformacija u sistemu, naša država može postati mjesto koje će biti mnogo ljepše za život i u kome će ljudska prava igrati značajniju ulogu.

‘Tri puta mjeri, jednom sjeci’ i ‘što je brzo, to je i kuso’, nisu samo narodne umotvorine za citiranje, nego i postulati na kojima treba biti zasnovano mnogo toga, pa i rješavanje anomalija u našem sistemu.

Da li postoji uzoran model na koji bi se naša država ugledala?

Moram reći da je nezahvalno govoriti o modelima država na koje se treba ugledati, jer sve države imaju određene loše strane koje postoje u funkcionisanju njihovog sistema. Međutim, svakako da bi određene akcije i mjere koje provode npr. skandinavske države doprinijele sveukupnom poboljšanju situacije u mnogim oblastima kod nas, a ne samo u oblastima prava i ljudskih prava, kaže Lučka.

A šta je sa društvom?

Većina ljudi je veoma malo upoznata sa pravim značenjem i funkcijom ljudskih prava i šta ona u stvari predstavljaju. Mi smo u sklopu jednog od projekata Banjalučkog centra za ljudska prava 2015. i 2016. godine, koji se ticao baš poznavanja ljudskih prava, radili jedno vrlo interesantno istraživanje koje potvrđuje ove tvrdnje. Naime, između ostalog, anketirali smo studente pravnih fakulteta u Banjaluci u vezi sa njihovim poznavanjem ljudskih prava. Rezultati su bili donekle frapantni. Tako, čak 74% studenata koji upišu državni Pravni fakultet (popularno nazvani brucoši) nikada se nisu upoznali sa odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (kod nas poznatije kao Evropska konvencija o ljudskim pravima). Taj procenat kod privatnih pravnih fakulteta ide i do 87%.

Slični odgovori su bili i na ostala pitanja vezana za ljudska prava.

Na višim godinama pravnih fakulteta odgovori su bili mnogo bolji, što ukazuje da obrazovanje do fakulteta ne pruža dovoljno informacija učenicima u pogledu ljudskih prava. Dakle, tek se u okviru visokog obrazovanja većina građana može upoznati sa svojim ljudskim pravima. Ali, ukoliko budući mladi pravnici u velikoj većini nemaju pojma šta su to ljudska prava, koja sutradan treba da brane, šta tek da očekujemo od građana koji ne studiraju prava ili političke nauke ili ne studiraju uopšte.

Slično anketiranje smo radili i sa nasumice izabranim građanima u Banjaluci i njima smo postavljali pitanja koja su se odnosila na to šta su ljudska prava i uz to smo im tražili i da nabroje bar pet ili šest ljudskih prava. Preko 80% ispitanika nije znalo šta su ljudska prava, a ukoliko je trebalo da ih nabroje, nakon nabrajanja prava na život i jednakost mnogi su stajali začuđeni, a dosta njih je onako bojažljivo konstatovalo kako to da ‘sva prava nisu ljudska prava’.

Pogledajte stavove ljudi koje oni iskazuju u svakodnevnom životu, od priče u kafanama do tvitova na Tviteru ili komentara na Fejsbuku:

• da je OK da policija muči određene ljude ako su napravili npr. teroristički akt,
• ili da je sasvim u redu prinuditi zatvorenike na rad, jer su oni kriminalci,
• ili da država treba sve optužene za nasilje ili seksualne delikte eliminisati smrtnom kaznom…

Iz ovoga vidimo da ljudska prava i nisu baš najbolje shvaćena od velikog broja građana. Ali tu se stvari ne završavaju, jer građani ne znaju ni da sudovi ne smiju u nedogled da im odugovlače postupke, da moraju znati za šta se terete ukoliko su privedeni u stanicu policije, da se kažnjava samo na osnovu zakona… a tek kada vidimo izjave svakog drugog čovjeka koji pokrene tužbu i odmah zaključi: ‘ganjaćemo se do Strazbura’, postaje nam jasno koliko građanstvo nije upoznato sa pravim značenjem i svrhom ljudskih prava“,

izjavio je za Banjaluka.news Dejan Lučka i dodaje da se mnogi hvataju za velike termine kao što su “ljudska prava”, “sloboda izbora” ili “sloboda govora” kada su u pitanju stvari koje njih lično interesuju i pogađaju, međutim ti termini nestaju iz njihovih glava kada bi ta ista prava trebalo da koriste drugi koji nisu njihove vjere, boje kože, nacionalnosti ili imaju drugačije mišljenje koje hoće da javno izraze.

Ljudska prava su opšta i primjenjuju se jednako prema svima. Ne mogu se malo primjenjivati, a malo ne, zavisno od situacije.

U većini slučajeva građani se počnu bolje informisati o svojim pravima tek onda kada posumnjaju da im se određena prava krše. Međutim, potrebno je i da određena osnovna prava građani poznaju bolje i prije kršenja koje se može desiti.

Odlična stvar bi bila kada bi se u okviru školskih predmeta đaci na zanimljiv, moderan i interaktivan način upoznavali sa svojim pravima, jer će ih ta prava pratiti kroz njihov čitav život.

Iako imamo predmet “Demokratija i ljudska prava” u srednjim školama, đaci veoma malo znanja o ljudskim pravima dobijaju na njemu. To je predmet koji đaci polože i kasnije ne znaju ni nabrojati ljudska prava, kao ni kako se ona štite, što se i pokazalo u našem istraživanju koje sam spomenuo. Dakle, nešto ne štima u osnovnom i srednjem obrazovanju.

Ako neko ne poznaje koja prava ima, kako uopšte može da ih zaštiti.

Kada je pitanju neformalno obrazovanje, tu je situacija drugačija. Ne mogu svi da studiraju prava ili političke nauke, ali svi imaju mogućnost da npr. prisustvuju raznim predavanjima, seminarima, radionicama i treninzima koje organizuju različite organizacije, između ostalih i naš Centar”, zaključuje Lučka.

Banjalučki centar za ljudska prava

Banjalučki centar za ljudska prava postoji nešto više od dvije godine, osnovan je u drugoj polovini 2015. godine i od tada se aktivno bori za unapređenje poštovanja ljudskih prava u Banjaluci, Republici Srpskoj i BiH.

Lučka, kao direktor i predsjednik upravnog odbora ovog Centra, kaže da je njihov doprinos pored publikacija, organizovanja različitih seminara, konferencija, treninga, pisanja saopštenja i pisama podrške, unošenja nekoliko promjena u praksu i zakonodavstvo Banjaluke i Republike Srpske i sl., u najvećoj mjeri to što su pomogli na razne načine da preko 60 ljudi na određeni način zaštiti svoja ljudska prava:

Centar ima nekoliko ciljeva, kao što su kontinuirano informisanje i razvijanje svijesti građana o sadržini i zaštiti ljudskih prava, unapređenje razumijevanja državnih institucija i nedržavnih organa i organizacija za zaštitu ljudskih prava, kao i podsticanje međusobne saradnje ljudi i zajednica i svestrane i slobodne komunikacije među njima povodom ljudskih prava, unapređenje zaštite građana iz oblasti ljudskih prava i sveukupno povećanje obima zaštite ljudskih prava na području Krajine i BiH.

Međutim, prevashodni cilj našeg Centra je da ostvari svoju viziju.

A vizija Centra je da bude generator promjena na području svog djelovanja dajući doprinos razvoju modernog demokratskog društva u okviru pravne države koje počiva na principima vladavine prava, jednakosti, tolerancije i međusobnog uvažavanja, uz sprovođenje osnovnih principa pravde, u kome se poštuju prava svakog lica da bude drugačije, slobodno i samostalno i u kome je svakome osigurana zaštita njegovih ljudskih prava. Svaki član ovog društva treba da bude aktivni građanin koji se bori za svoja prava i podučava druge o svom znanju, da bi i oni mogli zaštititi svoja prava, onda kada im ona budu prekršena, ili da bi mogli preduprijediti kršenje svojih osnovnih prava.

Što se tiče našeg djelovanja, u Centru posjedujemo podatke koji su vezani samo za rad Centra, dok podatke na entitetskom i državnom nivou treba da vode institucije kojima je to u nadležnosti, kao što su to Ministarstvo unutrašnjih poslova, tužilaštva i sudovi.

Prema našim statistikama, najviše se građanima krše njihova prava u vezi poštenog suđenja, diskriminacije, kao i njihova socijalna prava.

Zloupotreba ljudskih prava

Mogli bismo jedino da govorimo o zloupotrebi termina „ljudska prava“ za određene ciljeve. Ljudska prava i demokratija su svakako dva sveopšte korišćena termina vezana za moderno evropsko društvo. Ljudska prava se spominju i kada ih treba zaštititi u određenoj zemlji, i kada se ide u rat sa određenom državom i kada se politički predstavnici ‘bacaju’ sa terminima u političkim debatama. Pored toga, neke strukture u vladajućim nomenklaturama u skoro svim državama Evrope vole da upotrebljavaju termin ‘ljudska prava’ gdje mu mjesto nije. Isto tako, određeni građani pod ljudska prava svrstavaju apsolutno sva prava koja postoje, te se zbog kršenja njih, pogrešno pozivaju na kršenje njihovih ljudskih prava. Ovakve i slične situacije se dešavaju djelom zbog neupućenosti, a djelom zbog namjerne pogrešne upotrebe termina ‘ljudska prava”, objašnjava Dejan.

Država ne rješava problem diskriminacije

Naš sagovornik smatra da je problem diskriminacije veliki problem u našem društvu, koji je veoma često povezan sa ostalim kršenjima određenih prava.

Kaže da se diskriminacija može sresti svugdje, od regularnih poslova u svakodnevici pa do najviših instanci. Ona je i odraz same istorije i odnosa u BiH, te je mnogo kompleksniji problem nego što na prvi pogled može nekome da izgleda:

Pogledajmo samo činjenicu da BiH, kada je u pitanju izborno zakonodonosilaštvo, odnosno prava u vezi sa njim, diskriminiše sve svoje građane. Naime, u trenutku kada je ratifikovala Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, BiH je prihvatila i sve njene protokole koji su postojali do tada, a među njima i Protokol 12. koji propisuje u svom prvom članu i opštu zabranu diskriminacije. Interesantno je da npr. taj Protokol 12. nisu bile potpisale jedna Velika Britanija, Švedska ili Švajcarska. Zbog prihvatanja tog Protokola i njegovog nepoštovanja, BiH je postala i prva zemlja na svijetu kojoj je pred Evropskim sudom za ljudska prava nađeno da krši taj Protokol u već spomenutom slučaju Sejdić i Finci protiv BiH, a kasnije i u slučajevima Zornić protiv BiH i Pilav protiv BiH, zato što se navedeni podnosioci predstavki nisu mogli kandidovati na izborima za određene funkcije zbog svoje nacionalnosti. Time je BiH i zvanično postala država koja diskriminiše sve svoje građane: i konstitutivne narode, i nacionalne manjine i one koji se ne izjašnjavaju nacionalno.

Nevjerovatna situacija u današnjem svijetu.

Dakle, teško je očekivati da država koja nekoliko godina ne može riješiti problem diskriminacije u svom izbornom sistemu, preko noći riješi diskriminaciju na ostalim mjestima. Gledajući na ono što sam prethodno rekao, jasno je da je problem diskriminacije veoma kompleksan i da se na njegovom rješavanju mora raditi dosta više i sa više napora, idući od nivoa građana pa do nivoa najviših institucija.

Lučka, osvrćući se na ovaj citat, objašnjava da bez djelovanja građana kojima je stalo da ljudska prava i slobode ostvaruju blizu svoga doma, uzalud tražimo napredak u cjelokupnom društvu i dodaje da “zato trebamo shvatiti da mi kao pojedinci imamo prvenstvenu mogućnost da kroz poštovanje i štićenje prava drugih i kroz unapređenje ljudskih prava kroz naše postupke možemo da mijenjamo društvo na bolje.”

Nismo propustili priliku da na kraju ovog razgovora od Dejana potražimo i par savjeta za naše čitaoce:

Sljedeći put kada vidiš da momak udara djevojku na ulici, priđi i pokušaj zaustaviti to.

Učlani se u organizaciju koja radi pozitivne stvari i unapređuj svoju okolinu.

Napiši tekst o onome što te tišti i objavi ga.

Ne boj se reći šta misliš, nezainteresovanost ubija, a oštre riječi su odličan lijek za letargiju.

Osnuj sa drugarima interesnu grupu, neformalnu organizaciju ili udruženje građana i učini napor da ovaj svijet bude bolji.

Kada sljedeći put budu protestovali oni koje podržavaš, odvoji pola sata svog vremena i pridruži im se.

Pomozi sijedom komšiji da napiše odgovor kojim će začepiti usta Komunalnom preduzeću koje ga potkrada godinama.

Kada vidiš poziv za zanimljivo predavanje, otiđi na njega i dodatno se obrazuj.

Ne dozvoli da ti formalna škola ukine pravu cjeloživotnu edukaciju. Sa tim ćeš graditi budućnost društva.

Pomozi ocu od rođaka u njegovoj borbi sa nezajažljivom bankom.

Istraži presude, zakone i dopise. Nađi rupu i budi dio njegove pobjede. Dijeli znanje koje stekneš sa drugima. Koliko god se ono prodavalo, znanje nije klasična roba, već opšte dobro koje mora biti jednako dostupno svima i u čijim blagodetima treba svako da uživa. Usprotivi se većini onda kada misliš da ona griješi, ma kako to nepopularno bilo. Kritikuj kada misliš da treba kritikovati. Pridruži se drugarima koji uređuju dvorište tvoje zgrade, kada vidiš da rade nešto korisno na njemu. Potpiši peticiju, onda kada ona unapređuje život tebe i tvoje okoline. Pokloni matursku haljinu ili odijelo onima koji si to ne mogu priuštiti. Volontiraj na događajima koji čine razliku. Daj krv u najbližoj ustanovi koja je za to opremljena. Doniraj koju novčanicu pozivom. Nauči novi jezik i pokreni se, da bi sutra mogao, kroz kontakte koje si ostvario, da praviš budućnost ovog komada zemlje. Dođi na sastanak stanara zgrade, studentske organizacije ili sindikata i jasno iskaži svoje mišljenje i pokušaj biti incicijator promjene. Kada vidiš korupciju, prijavi je. Koliko god se činilo da to ne mijenja ništa, jednom će uroditi plodom, a to jednom nekada čini razliku. Izađi na izbore, ma koliko isti bili kradeni. Kada 90% stanovništva izađe da bira, a budu pokradeni, do kada će se ta krađa moći održati?

Sam napravi promjenu ne čekajući Godoovsko masovno nezadovoljstvo.

Banjaluka.news/Dragana Jovčić

Originalan članak: