Nasilje u kukavičkom društvu

Preminula je Alisa Mahmutović, majka Mahira Rakovca, dječaka koji je izvršio samoubistvo krajem 2015. godine. Prije par mjeseci dječakov očuh Dubravko Lovrenović je takođe preminuo. Oboje su svoj život završili zbog teške bolesti.

Mahir se prije dvije godine ubio jer je, prema riječima njegove majke i očuha, bio fizički i seksualno zlostavljan u svojoj školi. Tužilaštvo Kantona Sarajevo je odlučilo da neće podizati optužnicu jer prema navodima iz njihove istrage nije bilo seksualnog i fizičkog nasilja nad djetetom. Mahir se očigledno, prema mišljenju tužilaštva, ubio iz čista mira.

Kukavičko društvo

Ako ostavimo po strani tužilaštvo, tužioce, istragu i vrla prava i pogledamo događaje oko nas, u oči upada jedna tužna istina: mi odgajamo kukavičko društvo.

Djecu od malih nogu, na ovaj ili onaj način, učimo da je skroz normalno napadati u čoporima, terorisati druge i smatrati da su više vrijedni od ostalih. Koliko god se govorilo protiv toga i zgražavalo se kada neki od napada dobije medijsku pažnju, istina je da za žrtve rijetko ko mari.

Djeca se grupišu još od najranijeg doba i stvaraju svoje male klanove. Nasilja u takvim grupacijama je bilo praktično odvajkada, ali pravog suzbijanja istog nikada. Ukoliko izuzmemo akcije određenih organizacija i poneku stidljivu kampanju državnih organa, na eliminisanju nasilja u društvu se veoma malo uradilo.

U osnovnim i srednjim školama grupe dječaka i djevojčica nalaze po jednu ili dvije žrtve koje će terorisati do kraja školovanja. Nekada teror počinje nevino pa izrasta u nešto mnogo gore, a nekada to od početka bude prava tortura. Grupa bira a nakon toga i napada svoj plijen, ne dajući mu priliku da se odbrani.

Pojedini nastavnici i direktori škola to nazivaju „dječijom igrom” i „nestašlucima”, nerijetko govoreći kako „u njihovoj školi nema nasilja” i kako je tvrditi suprotno od toga „pretjerivanje”.

Roditelji nasilnika se svojski trude da dokažu da njihovo dijete nije krivo, jer je imalo razlog za to što je uradilo ili čak negirajući bilo kakvo nasilje. I tu zakazuju roditelji. Zakazuju zato što tako podržavaju nasilje. Zakazuju zato što djecu uče da je u redu da se izvuku iz nevaljalština i grešaka bez sankcije. Zakazuju zato što podrivaju učiteljski autoritet, onda kada oni dobri savjesni i brižni učitelji hoće da ukažu na to da nešto nije u redu. Zakazuju zato što svoju djecu uče da čuvaju samo sebe, a ne i da saosjećaju sa drugim ljudskim bićima. Zakazuju zato što ne osuđuju njihovo krdsko čerupanje i komadanje drugih… 

Nije to samo osnovna i srednja škola…

Taj začarani krug nasilja se nastavlja i dalje. Prelazeći na fakultet, svi oni koji su imalo aktivniji i zainteresovaniji za nastavu, u dosta slučajeva nailaze na verbalno nasilje ostalih čopor-kolega, koji nisu baš saglasni sa tim da se neko previše ističe. Čopor je maska i utočište, jer su pojedinci u njemu previše slabi za sopstvenu akciju. Čopor je toplina. A svi vole toplinu u kojoj ih ostali razumiju.

Da ne ispadne da je samo školstvo u problemu sa nasilnicima – cijelo društvo kuburi sa istim. Kolege na poslu znaju se grupisati i udariti na određenog kolegu. Ili je taj kolega nezanimljiv ostalima, ili je previše dobar, ili je previše neobičan, ili je jednostavno vampirima potrebna krv nevinog. To se inače zove mobing, ali ko još mari za takve stvari kod nas.

Takođe, nerijetko viđamo zaštitare, pa i redovne policajce koji u grupama i sa punom opremom vole da se iživljavaju nad onima koji im ne mogu adekvatno uzvratiti. Sa druge strane imamo navijače, koji se diče svojim viteštvom, a napadaju jedni druge tek kada su sigurni da ih je više u stroju. Dok se pričaju priče kako Rusi ili Poljaci sve rješavaju „ferkama” i „na ruke” ovdje se još uvijek sa bokserima, palicama i bakljama „otvaraju glave ” u tučama 10 na 1 ili 100 na 20. Da li je to prava mentalita ultras?

U čemu je caka u cijeloj priči?

Caka je u tome što ovo društvo odgaja kukavice!

Roditelji, učitelji, nastavnici – mi građani odgajamo kukavice, zato što ćutimo kada ne treba i zato što ne reagujemo kada treba.

Gdje je mnoštvo kada treba štrajkovati i podržati prave ciljeve i borbu za osnovna prava? Gdje su ljudi na izborima, kada glasamo za svoju budućnost? Gdje su protesti i protestanti kada se treba onima na vlasti pokazati kome služe? Gdje su velike grupe kada se zatvaraju tvornice? Gdje su komšije koje se trebaju okupiti i spriječiti nasilje kada čuju krike iz susjedne kuće ili kada vide masnice na licu svoje komšinice? Sem entuzijasta i rijetkih boraca za bolje sutra, tu nema one prave masovne podrške.

A zašto tih grupa nema onda kada treba?

Zato što ovdje vlada kukavički mentalitet. Zato što će grupa napasti onda kada je sigurna da je jaka. Zato što će čopor gristi onda kada nema straha od bilo kakve sankcije.

A vlade, korporacije, političke stranke, pa čak i komšija nasilnik su previše jaki da bismo se sa njima zezali. Ionako svi hoće da budu dio toga, jer je tako lijepo zlostavljati druge. Mentalitet čopora vremenom postane mentalitet partije. Onda umjesto grupica djece koja zlostavljaju drugu djecu imamo grupice stranačkih vojnika koji zlostavljaju druge građane. Strančarenje postaje viši stepen nasilništva i tako se vrzino kolo nastavlja.

Nije sramota…

Nije sramota za nastavnike i direktore to što je neko dijete nasilno, nego to što ignorišu nasilje, ne prijavljuju i ne sprečavaju ga. Da se na vrijeme reagovalo, danas bi Mahir, a vjerujem i njegovi roditelji bili živi.

Nije sramota što postoje nasilnici u našem društvu, nego što ne učinimo sve da se eliminiše nasilje iz škola, što se ne izborimo da nam ne zatvaraju tvornice, što na izborima izlaznost ne bude preko 80%, što ne podržimo štrajkače koji hoće svoja prava… ili jednostavno što ne reagujemo kada čopor djece zlostavlja jedno dijete ili kada čujemo krike iz komšijske kuće.

Ukoliko to uradimo možda onda ipak ne budemo odgajali kukavičke generacije, školske nasilnike i vjerne stranačke vojnike.