kontakt@dejanlucka.com

Neka kiše ne prestaju…

Dejan Lučka | O društvenim i pravnim temama

Neka kiše ne prestaju…

Neka kise ne prestaju

Sve srećne porodice liče jedna na drugu, a skoro svaka porodica na Balkanu u sebi ima utkanu nit muzike bojnih truba. Horne znaju zaista zastrašujuću melodiju da stvaraju, sazidanu od nota usuda, istorije i zbilje. Jednog od junaka nazovimo nadimkom Džoni. Pomnožimo ga puta tri i razdijelimo svakom narodu po jedan primjerak. Prvi ide Bošnjacima, drugi Srbima a treći Hrvatima. Džoni je dijete rođeno u ratnom vihoru, čiji je otac poginuo u proteklim igrarijama u Bosni. Pored toga je i izbjeglica. Dvadesetak godina je prošlo od naleta granata a on još uvijek nema svoju kuću, dok mu je prethodna devastirana. Živi sa majkom, koja nije ista žena koja je bila prije smrti Džonijevog oca. Džoni čuva uspomenu na tatu proklinjući drugu stranu koja ga je ostavila bez njega. Džoni ne voli zvuk električne gitare i nenacionanu poeziju, ali voli svoje porijeklo. Džoni je uvijek bio solidan u školi, ali kada se radi o onom što ga zanima, a to su bile istorija, historija, povijest i fiskultura. Džoni veliča boga, ali samo onog koji mu čuva naciju. Iako mu se ne dâ gubiti vrijeme na gramatiku, Andrića, Mešu i Krležu, Džoni govori kako mu je njegov jezik svetinja i da je samo on jedini, originalan, istinski i pravi. Pa Džoni zna najbolje, slažete se? Gramatika je uvijek bila tako škakljiva a književnost tako dosadna, zar ne? U globalu, Džoni je istinska budućnost nacije.

Pored Džonija imamo i dečka omalenog rasta koga od djetinjstva zovu Mališa. I njega množimo sa tri kao gore. Mališa je Džonijev prijatelj i ima iste afinitete kao Džoni, sa tom razlikom što mu otac nije bio u ratu. Međutim, to ga ne tišti da se busa u svoja mlada nacionalno osvještena prsa. Bog i njegov narod – poklič je koji nanovo izgovara. Maše zastavom i diže pesnicu u znak pobjede na patriotskim skupovima. Osjeća se bitno i dijelom nečega. Ukoliko se pripuca, nastaviće tradiciju predaka, ispunjavajući dužnost koju mu je gospod odredio. Džoni i Mališa su uzdanice države i divni mladi ljudi, zaista.

Šteta bi bilo ne spomenuti i Vecu. Veca puta tri, razumije se. Veca se druži sa Džonijem i Mališom. Međutim, za razliku od Džonija, Vecina porodica nije osjetila na svojoj koži hučanje ratnog vihora, jer mu se otac, Zlaja, bavio pametnijim zanatima devedesetih. Alkohol, gorivo, cigarete i pomalo oružja tih godina su bili dobitna kombinacija. Ovo je u stvari i najzanimljiviji dio priče. Prije koje desetljeće, u mrskom socijalističkom čudovištu, Vecin otac nije mogao doći do izražaja, jer mu je škola bila misaona imenica, a sposobnost mu se svodila na tapkaroške vještine muljanja karata ispred bioskopa. Ali kako se sudbina uvijek poigrava sa svima, sudbonosne devedesete Zlaja je bio osvjedočeni borac za nacionalnu stvar. Govorio je: „Ko danas ne shvati značaj trenutka za naš narod i ne odgovori kako treba na njega, pratiće ga kletva Kosova/kralja Zvonimira/velikoga Tvrtka“. I svi su ga sa pažnjom slušali dok je naelekrisana rulja disala kao jedan kličući novom preporodu nacije. Uh, naježio sam se. Dasa je to, koga je voljela masa. Na početku zveckanja mašinki, tamo negdje kada je cijeli razumski svijet mislio o tome kako je čovječanstvo doseglo svoj vrhunac i kako će rušenjem zidova nastati bratstvo među ljudima, na području omeđenom balkanskim planinama psi su lajanjem pozivali na odbranu vijekovnih interesa naroda. Među kerovima je bio i Zlaja. Predvodnik čopora, pravednik koji brani svoju kuću. A psi su, zna se, najbolji čuvari doma. Kako je slatko lajao o boljitku u budućnosti, ali samo ako se za njega krene boriti sa puškom na ramenu. Populus mu je vjerovao, dok su orkestarske trube svirale marševe umjesto opereta. O, kako je Zlaja znao šta govori, i kako oni kojima je govoreno nisu znali u šta ulaze. Ubrzo je lavež pasa postao grmljavina gromova i kanonada topova u sred oluje. Zlaja je, kao pravi pas, čuvao svoje domaćinstvo daleko od granata i unakrsne paljbe, a odbranu kuća na liniji je ostavio nižoj pasmini – ljudima. U međuvremenu, dok je u udžbenike i čitanke ulazio Vecin ćale, mladi momci su odlazili, duž duge ulice, uz slutnje sulude, a za njima su plakale mlade curice. Vetri, druže Đole nisu pomahnitali. Zlaja, naravno, nije htio da prlja ruke metalom a odjeću blatom. Umjesto toga, kravata je bila njegovo sredstvo za rad. Dok je preko ruku redova klizio Kalaš, u njegovim šakama su šuške raznih imena obezbjeđivale porodicu. Ali sve je to radio iz časnih razloga – zbog patriotizma i svog naroda! To mu niko osporiti ne može. Da se taj novac dao ostalima, uludo bi bio potrošen. Narod je rasipan i proždrljiv, on vadi mast i ruši vlast kada ne treba, pa je zato i dobio šta je zaslužio. Tih godina homo balkanikusi su umjesto pelena koristili krpe, umjesto kaputa – vojne košulje a umjesto cipela – opanke, dok im je na meniju vazda bio krompir, travke i poneko jaje. Ta ne mogu svi živjeti i izgledati isto, pa zašto bacati pare na obuću, odjeću i hranu za stanovništvo? Ludi narod je ostavljao porodice idući ka idealima sa vjerom u bolji život nakon svega, uz strah da će oni drugi uzeti i ono malo što sada imaju. Nije blesavi demos znao da su u stvarnosti ideali bili džepovi laktaroša (A.K.A. „ugledni biznismeni“ i „političari“), bolji život se odnosio na Vecinog  ćaću i porodicu mu, a oni drugi, oni demonski drugi su strahovali kao i oni – da će im se uzeti i ono malo što imaju. Zaista je dobro što marke nisu išle u džep naroda, već u džep voljenih tribuna. Dok je Džonijev otac bio u zemunicama prekrivenim glinom, oni malo darovitiji su se snalazili. Nije Vecin starac bio jedini. Srećom po nas, bilo ih je još. Kada je došlo vrijeme da se svode vijekovni računi, pravi nacionalni radnici kao Zlaja su grijali postelje suprugama, razvijajući biznis, kupujući nekretnine (i poneku diplomu) i praveći debate o tome da li je bolja blokada granica, limesi na čekpointima ili embargo na uvoz oružja. Za našu stvar – zna se! Hvala bogu i razumu da smo ih imali. Ko bi nastavio lozu da je rat potrajao. Oni su mislili čak i na to. Vizionari drugarice i drugovi, vizionari su to bili. Elita nije dozvoljavala da joj odjeća bude zaprljana od rovovske zemlje i mutljaga od neprestanih kiša. Pa kakva bi to aristokratija bila kada bi se spuštala među običan svijet i oblačila kao on. Za zemlju se treba boriti i perom i propagandom i biznisom. Biti u rovu je lagana stvar, ali držati mitinge i braniti državu na sastancima, to je posao teži od ičega. Veliki su to znalci, veliki, srećom pa smo ih imali kada je zagustilo.

Tih čarobnih godina je baka Zima uzjašila jače nego ikada, a novouspostavljena buržoazija je činila sve da joj porodica ne nazebe dok su se borci i populus smrzavali na bezočnoj hladnoći. Kako su to samo divni  branioci porodičnih vrijednosti. Biblijski/Kur`anski primjer čestitosti. Kada je prošla i četvrta godina vladavine nane, uz naznake dolaska gosn Proljeća, Zlaja i drugari su nastavili pozitivno zavoditi, i dalje zaklinjući druge u svete ratove, u nebesku pravdu i vaskrslu istorijsku povijest historije. Divno, bajno i krasno glasali su se želeći da sukob traje što duže. Sve zbog časnih ciljeva – da me ne shvatite pogrešno.

Rasplet u našoj priči, tih radosnih godina je bio sljedeći: Džonijev tata je poginuo devedes` četvrte, u neprijateljskoj ofanzivi. Džoni ga praktično nije ni upoznao. Vecin matorac, Zlaja je i danas tu, sa sličnom retorikom i stilom života kao onomad. Samo, danas ga svi zovu gospodinom i nekako je drugačiji. Dobio je diplomu i sa njom naravno i vrsno znanje od renomirane institucije. Više nije potrebno da krije radnje koje dela, jer se bavi zakonitim biznisom. Jao budalice, nije on onomad radio kako ne treba, nego zakoni nisu valjali. Zato su i mijenjani, naravno. Djeca Zlajina studiraše u Parizu i Padovi. Mnogo su propatili svi za vrijeme nesrećnog rata, reče skoro Zlaja u intervjuu za jedan list. Zato im je dao koju novčanicu da vide svijeta. Trebaće ovom narodu nastavljača tradicije Zlajine. I da, da ne zaboravimo reći – Zlaja je postao veliki humanista i filantrop. Skoro je donirao 10 000 kema za jednu humanitarnu organizaciju u Cirihu. Nije slučajno što se postarao da istu vodi njegova mezimica, ćerka Mina. Ih, da nam je više takvih, pa gdje bi nam kraj bio?

Uprkos malim razlikama Džoni i Mališa redovno druguju, a često im se i Veca pridoda. Brat Veca dijeli njihove ideale, i on takođe voli svoju naciju, vjeru i slobodu. Uvijek vatreno priča o njima. Naravno, otac ga je naučio – nacija, vjera i sloboda se vole i brane iz kauča, a neko drugi će ih voljeti na svakom mjestu a braniti, ako treba i iz blata. Džoni i Mališa su kao stvoreni za to, razumije se. Oni i onako vole blato još od onda kada su se u njemu valjali kao klinci od 8 godina, prepirući se koji je klub bolji, veći i jači. Sutra će u kaljuzi držati pušku (ovaj put na istoj strani) da dokažu da je njihova nacija i vjera bolja, veća i jača od one mrske genocidne i neznabožačke. Kolo se opet okreće na istu stranu. Ukoliko pogledamo i u kraljicu futuru, možemo sa sigurnošću reći da će Veca živjeti srećno sa porodicom do kraja života, postajući ugledan građanin i priznat član društva. Džoni će u jurišu na neprijateljsku utvrdu ostati bez donjih ektremiteta uz kasniji rapidni PTSP, a Mališa će ni kriv ni dužan fasovati mini projektilčić kroz kičmu i vjerovatno više nikada neće moći hodati. Ali odbraniće Vecin prag… khm ovaj… svoj prag. Pametnije je sve dati za zemlju, naciju i vjeru. To je prava životna mudrost, a ne sopstveni napredak, ljubav prema svima i obezbjeđenje porodice. Međutim, to je neka druga priča. Ostavimo je za budućnost, kad` krene nova mobilizacija.

P. S. Ja, Dejan Lučka, nisam rab božiji, niti volim idole (sem kada pjevaju i pišu se velikim slovom). Ne vjerujem u idolotariju, a bome ni u bogove. Razum me vodi, a činjenicama poklanjam svoju naklonost. Znate, godine su prošle, ali principi su ostali isti. I to ne Gavrini, no oni mnogo prizemniji. U priči koju ispričah Džoni je zaista budućnost nacije, slika i prilika hiljada djece, sa drugačijim, ali toliko sličnim pričama u postratnom regionu. Djece čiji su očevi bili na prvim linijama, ginuvši u divotama rata, ili djece čiji su očevi ranjeni u istom a kasnije skrajnuti u trećeligašku traku u životu – onu rezervisanu za 95% stanovništva. Dok su pučani sklanjani, predvodnici su se održali i u godinama koje su došle, stvarali su podmladak i nove narodne tribune, tribune sa punim ustima državnih preporoda i iscrtavanja granica. Neki od njih napadaju drugačije, drugi prave klipove, treći raskalašeno urliču na masovnim okupljanjima. Međutim, koliko god nacionalnih boja imali, oni su uvijek bili na istoj strani, onoj stranputici na koju su slali sve ostale, sem svojih rođenih i sebe. Bravo Zlaja, bravo pametni ljudi. Dok trunu u zemlji oni manje vrijedni, vi nam izgradiste državu, tri puta bolju od one Titove, komunističke, nenacionalne i krvave. Skidam kapu, gospodo. Sagradili ste je, alal vam vjera. Da je bolja, ne bi valjalo. Danas, ponekad dobro zamaskirani, Zlaja i kompanija se kriju iza popovskih mantija i hodžinih skuta i opet pozivaju na povijesna prava. Arlauču nanovo psi rata, prizivajući nove sukobe, novo dijeljenje, nova stradanja i konačno rješenje. Za vjeru i naciju, a pomalo i za građanstvo. I oni što bi unitarizovali i oni što bi djelili, i oni koji vole svoje, a neće tuđe i oni koji ljube zastavu – svi su oni ista stranka. Partija dobro uzemljenih huškača i ratnih giliptera. Njihovi učenici su poprimili njihove manire i njihov obrazac ponašanja. Djevojke i momci, Džonijevi i Mališini parnjaci su prvi u redu za odbranu stotine ljeta gaženog dostojanstva. Umjesto svastika, na zastavima su drugi simboli, ali sa istim namjerama – budi drugačiji, ali na nekom drugom mjestu. Ako nećeš, nemaš šta da tražiš ovdje. Mantra se mantra ponovo. Ekonomija, socijalna sigurnost, zaposlenje, ljudska prava i slične tričarije neka ostanu za naredne generacije. Koga još zanima što u RS/FBiH/Brčkom/kantonima nisu svi jednaki pred zakonom i što su određeni jednakiji? Orvela sigurno ne, on je to opisao u nekom prošlom vremenu. Koga još zanima što je bošnjačko srpsko hrvatskim ljudskim siluetama prosječna plata na nivou tinejdžerskog džeparca u nekoj jačoj državi? Naše adolescente sigurno ne, jer su Farma, Zvijezde Pinka i gđica Stanija mnogo zanimljiviji od aktivizma. Koga još zanima što se i u boljem i gorem dijelu Bejha posao traži tako što se prvo kontaktira krvna veza, pa tek onda znanje? Visokoškolovane sigurno ne, bunili bi se oni mnogo jače i bolje da ih interesuju takve gluposti. To su idiotarije za zamajavanje, bitnije je iscrtati limes ili ga izbrisati. Znate već ono, kome još trebaju komšije, sami smo sebi dovoljni. Istorija nikada ovdje nije bila učiteljica života i treba je izbaciti iz školstva. Ionako se svela na prepričavanje datuma i događaja bitnih za nas, bez pitanja zašto se desilo (?) i kako je moglo biti drugačije? Sva sreća, u bespućima istorijskih zbiljnosti, stalno nas vode Zlaje, nasljeđuju ih vrle Vece… a imamo brdo Džonija i Mališa, koji shvataju da se samo uz njihovu pomoć može ostvariti nacionalni san. Zato znam da propasti nećemo, jer nam je perspektiva svijetla sa ljudima koji će ginuti za ideale, dok će Zlaja da ljubi barjak i voli naciju. Usud sutrašnjice je takav da će naši drugari puta tri, životariti sa drugačijim od sebe kroz tri priče i tri strana jezika na čudnom komadu zemlje, gdje biljke vole da rastu iz različitih korijena. Braćo i sestre Jugosloveni i Jugoslovenke živjela sveta zastava, drage vođe i naši vijekovni interesi! Uzdravlje!

P. S.2 Inače, svaka sličnost sa stvarnim ljudima je slučajna i ova dosadna priča o Džoniju, Mališi i Veci nema nikakve veze sa događajima i ličnostima koje zaista postoje. HA HA.


U tekstu su korišćene ili parafrazirane, ili su poslužile kao inspiracija riječi iz:

Bajaga i instruktori, Buđenje ranog proleća, [pjesma u rok-operskoj izvedbi, Momčilo Bajagić – Bajaga, 1991]

Đorđe Balašević, Devedesete, [pjesma, Đorđe Balašević, 2000]

Đorđe Balašević, Samo da rata ne bude, [pjesma, Đorđe Balašević, 1987]

Lav Nikolajevič Tolstoj, Ana Karenjina, [Narodna knjiga, 1977]

Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti, [Hrvatska sveučilišna naklada, 1994]

Zabranjeno pušenje, Tri ratna havera, [pjesma, Nenad Janković, 1997]

Naslovna fotografija: Vrli predvodnici Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović odlučuju o sudbini regiona [Foto: Getty]

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *