Protesti u Beogradu – Ko i kako smije da nas bije?
Analiza koju sam napisao za magazin BUKA
Analiza je dostupna na sljedećem linku: Protesti u Beogradu – Ko i kako smije da nas bije?
Prethodnih dana na protestima u Beogradu vidljivi su veliki sukobi policije i demonstranata. U tim sukobima demonstranti bacaju na policiju baklje i kamenje, a policija na demonstrante baca suzavac, a čak dolazi i do razmjene udaraca između njih. U bliskim kontaktima snaga reda sa ljudima koji protestuju dešavaju se i prebijanja demonstranata od strane policije, te tako pripadnici MUP-a tuku građane koji su vezani, koji ne pružaju nikakav otpor, koji mirno sjede na klupama, koji mirno prolaze pored njih ili koji su pali i nalaze se u bespomoćnoj poziciji na ulici.
Da li je u Beogradu policija prekršila ljudska prava?
U slučajevima postupanja policije u Beogradu, poštovanje standarda ljudskih prava znači da policija ne smije da napada i tuče pendrecima građane koji samo sjede na klupama i ne pružaju nikakav otpor. To takođe znači da policija ne smije da građane tuče nakon što ih obori na zemlju i savlada njihov otpor. Isto tako, policija ne smije da ljude, koji se ne brane niti napadaju policiju, „ubija“ od batina, pri čemu se pojedincu zadaju udarci u grupama, što može uzrokovati da svaki novi udarac bude i smrtonosan za demonstranta.
Određeni policijski službenici su krišili ljudska prava građana Beograda pri intervenciji proteklih dana, uprokos tome što je situacija eskalirala nasiljem i što su i određeni demonstranti bili nasilni prema policajcima. Policija ima pravo da nasilje odbije od sebe, ali ne smije da prekomjernu upotrebu sile primjenjuje prema drugima, pogotovo prema onima koji ih ne napadaju, koji se ne brane, koji mirno sjede na klupama ili na betonu ili koji mirno šetaju pored njih.
Policajci imaju pravo da koriste silu da bi uspostavili kontrolu nad situacijom. Ta sila mora biti proporcionalna otporu ili opasnosti. Međutim, u onom trenutku kada ne postoji opasnost za policajce ili kada su savladali određenog demonstranta ili ga lišili slobode, dalja upotreba pendreka, pesnica, šokera ili bilo koje druge vrste sile se ne bi smjela primjeniti.
Samo pendrečenje ljude koji nisu pružali otpor ili su bili lišeni slobode predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje, i svi policajci koji su tukli građane u ovom smislu, bi morali da odgovaraju za svoje postupanje.
Da li policija ima pravo na to?
Policija ima pravo da postupa u skladu sa svojim nadležnostima prema onima koji vrše nasilje ili oštećuju javnu imovinu. Međutim, njeno postupanje mora biti u okviru zakonskih ovlašćenja i u okviru standarda ljudskih prava. U skladu sa tim svaka primjena sile prema građanima mora biti proporcionalna i ne bi smjela da prelazi granicu kojom se krše prava građana.
Jedan od standarda koji policajci moraju poštovati je zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, odnosno zabrana zlostavljanja. Ovo pravo je jedan od temelja modernog pojma ljudskih prava, baš zato što se u prošlosti redovno dešavala velika, nepravična i neproporcionalna upotreba sile prema ljudima koji su npr. mirno protestovali protiv različith odluka vlasti.
Zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja je, između ostalog, propisana u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Konvenciji protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupaka i Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, a ono je inkriminisano i Krivičnim zakonikom Republike Srbije, pri čemu je teži oblik ovog djela ukoliko to djelo učini službeno lice u vršenju službe.
Zabrana mučenja (torture) i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja je apsolutnog karaktera i ne može se derogirati, odnosno od ove zabrane ne postoje izuzeci, čak ni u vanrednim okolnostima, kao što su npr. nemiri, demonstracije pa čak ni teroristički napadi ili rat. Ovo pravo se mora poštovati bez obzira na ponašanje ili stanje žrtve ili prirodu bilo kog zločina ili prijetnje bezbjednosti države, što je redovno u svojoj praksi potvrđivao i Evropski sud za ljudska prava.
Dakle, zabrana mučenja je obavezna za državu pod bilo kojim okolnostima, čak i onda kada je sama država u opasnosti. Srbija se ne može pozvati na situaciju koja je eskalirala, odnosno na nasilje koje se dešavalo na ulicama Beograda i reći da je npr. zbog toga ovo pravo suspendovala. Građanin ima neotuđivo pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju pod bilo kojim okolnostima, i tu ne postoje dozvoljeni izuzeci ili opravdavdanja.
U slučaju postupanja policije u Srbiji, organi reda su dužni da se suzdrže od zlostavljanja, a vlasti su dužne da preduzmu odgovarajuće mjere kako bi se spriječilo da državni organi pribjegavaju mučenju ili drugim oblicima zlostavljanja. Ipak, ako do mučenja ili nekog drugog oblika zlostavljanja ipak dođe ili ako postoje informacije koje ukazuju na to da je došlo do nekog oblika zlostavljanja, nadleži organi u Srbiji imaju dužnost da sprovedu istragu, kao i da preduzmu sve potrebne mjere da se otkriju i kazne počinioci, u skladu sa zakonom. Srbija je odgovorna za postupanja svih svojih organa, kao što su policija ili snage bezbjednosti, i u skladu sa tim mora da postupa prema službenim licima koji krše ljudska prava građana.
Demonstrantima koji su pretrpjeli zlostavljanje država je dužna da učini dostupnim pravna sredstva da dokažu zlostavljanje kao i da im omogući reparaciju, kao što je rehabilitacija, naknada štete, zvanično izvinjenje i sl.
Šta je uopšte zabrana mučenja, šta je nečovječno a šta ponižavajuće postupanje?
Samu definiciju mučenja, kao najtežeg oblika zlostavljanja, u članu 1. sadrži Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka iz 1984. godine.
Tako, „mučenje“ predstavlja „svaki akt kojim se jednoj osobi namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja da bi se od te osobe ili neke treće osobe dobile obavijesti ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo što ga je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili te patnje nanosi službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom svojstvu ili na njezin poticaj ili s njezinim izričitim ili prećutnim pristankom.“
Pored mučenja, i drugi oblici zlostavljanja postoje u situacijama u kojima određenu ulogu ima službeno lice, odnosno država. Ljudska prava će biti povrijeđena samo kada je zlostavljanje dovoljno ozbiljno, odnosno kada je dostiglo „minimalnu razinu ozbiljnosti“.
Ono što mučenje razlikuje od drugih, manje teških oblika zlostavljanja je to što kod ovih oblika zlostavljanja nedostaje neki od elemenata mučenja.
Tako nečovječno postupanje i kažnjavanje, prema Evropskom sudu za ljudska prava predstavlja postupanje u kome je došlo do zlostavljanja koje je uzrokovalo „tjelesnu povredu ili intenzivnu fizičku ili psihičku patnju” i koje „prevazilazi neizbježan element patnje ili poniženja koji su povezani sa datim oblikom legitimnog postupanja ili kažnjavanja“. Kada je u pitanju ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje ono postoji ukoliko je „takvo da u žrtvama izaziva osjećaj straha i inferiornosti koji ih može poniziti i osramotiti”. Dakle, kod nečovječnog postupanja se radi o fizičkoj i psihičkoj patnji, a kod ponižavajućeg postupanja riječ je o poniženju i sramoti.
U praksi sudova neće predstavljati mučenje ako se upotrebi sila da bi se osoba savladala i uhapsila. Međutim, u onom trenutku kada kada se otpor savlada, fizička ili psihička prinuda je u potpunosti zabranjena.
Jedna od glavnih obaveza koju svaka država ima u cilju poštovanja ljudskih prava je ta da prema građanima i prema licima lišenim slobode postupa čovječno i „s poštovanjem urođenog dostojanstva ljudske ličnosti“. To znači da se službena lica moraju uzdržavati od bilo kakvog oblika zlostavljanja prema građanima i licima lišenim slobode.
Ukratko, policijski i drugi organi ne smiju da vrše torturu ili da zlostavljaju bilo koju osobu, makar ta osoba učinila najteže zločine ili teško kršila pravo, a isto tako pri privođenju određenog lica, službena lica su dužna da postupaju u skladu sa standardima o poštovanju ljudskih prava. Policija i ostali organi koji predstavljaju državu su u svom postupanju, pored zakona i propisa Srbije, u apsolutnoj obavezi da poštuju i međunarodne instrumente, odnosno standarde za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda..
Naslovna fotografija: Protesti u Beogradu, [Autor: Dejan Lučka]