Riječi, a ne oružje

Dok se kaldrma ratnih huškača priprema da kaže još koju „pametnu“, razmišljam da li je ikome jasno gdje smo i kuda idemo. Neću razglabati o međuvjerskim tenzijama, ustavnosti Dana Republike ili referenduma 1. marta 1992, sekularizaciji ili desekularizaciji naše svakodnevice, hrvato-srbo-islamofobiji ili nekim sličnim stvarima koje zadnjih godina vaskoliko zanimaju našu čaršiju. Ne, pisaću o jednoj pojavi koja ide rame uz rame sa ostalima. Pojavi koja u trenutku stupanja na scenu, sve naše noćne more istjera na površinu. Ona je odgovor na pitanje „Kako nas opet vode u rat?“. Ime joj je jednostavno: nedostatak normalne komunikacije.

Jer devedesete su bile godine…

Onomad, kada se nesrećnih devedesetih spremao barut za bratski obračun (a braća se, znamo, najljepše znaju pobiti), nedostatak normalne komunikacije je bio kremen koji je  u trenu zapalio taj smrtonosni prah. Umjesto da su se tada vrhovnici sve tri strane smjestili u jedan delux hotel sa punom uslugom, dok dogovorom ne nađu rješenje koje bi odgovaralo svima, došlo je do nedostatka komunikacije. Kada je nedostatak komunikacije stupio na scenu, dahtanje strojnica i topot vojničkih čizama veselo su mu se pridružili.

Nedostatak normalne komunikacije `92. godine je ono što je dovelo do bjesomučnog gubljenja života u naredne tri. U tom periodu majke su gubile djecu, braća su gubila sestre, sinovi su gubili očeve a narod je gubio duh. Ne onaj spiritualni, niti onaj vjerski, nego onaj koji govori da komšiju moraš poštovati i cijeniti kao samog sebe. Kada je nedostatak komunikacije počeo sa svojoj vladom, sa vlasti je sišao g. Razum. Hodže i svešt(ć)enici brinuli su se da se vjera u onozemaljsko carstvo zacementira u njhovom puku, dok je vjera u ovozemaljsko bratstvo blijedila. Predsjednici i oni oko njih sklanjali su (svoje) porodice i obezbjeđivali (svoja) naredna pokoljenja. Pritom su tuđe sinove slali u rovove, a javnu komunikaciju sa onim drugim sveli su na prijetnje i razmjenu unakrsne paljbe. Privatno su se sastajali igrajući rulet sa svojim nacijama, u kome su samo oni bili dobitnici. Džaba populusu silni sastanci moćnika po vilama i svjetskim metropolama, debate sa poznatim ishodom i kvazipregovori, kada se u njih ulazilo sa figom u džepu. Lijepa rukovanja uz divno izgovorene riječi dok je plebs grcao u krvi pokazala su svu hipokriziju konflikta i pseudokomunikacije. Narod je huškan da ne priča sa onim drugim i pritom tjeran da kontakte svodi na nišane dugih cijevi. Zavadi, pa ih pusti da se kolju. 

Nikada više

Tri godine tuge i nedostatka normalne komunikacije dovode do toga da je cvijet naše mladosti otišao u nepovrat. Za to vrijeme oni koji su htjeli da se puškaramo i dalje su huškali i prijetili. Zavadivši obične ljude, okrvavili su oltar prisebnosti. Teško je bilo dogovarati se, ali je zato vrlo lako bilo slati u smrt. Zlokobni mrak je obuzeo misao i delanje. 

Problem je bio, kao i uvijek, što je mržnja, filtrirana kroz strah i nedostatak komunikacije, kod pojedinih ljudskih kreatura bila jača od ljubavi. Taj komplot je razbio i izbrisao desetine hiljada sadašnjih i budućih majki, djece, očeva, braće i sestara, ljubavnika i prijatelja, dok je sat stao za još desetine hiljade unesrećenih članova njihovih porodica. Drage moje šatro patriote, ponavljam – razlika između dvanaest zvjezdica, Ivana Kljajića, Milice Rakić, Admire Ismić i Boška Brkića, Fatime Muhić i Josipa Kira ne postoji. Možda im je nacionalni prefiks bio drugačiji, možda im je boja kože bila različito nijansirana, možda im se bog zvao drugim imenom, ali svaka žrtva ubijena od mračne sile čovjekove zasljepljenosti mržnjom zaslužuje da se za nju pusti suza, stane mirno i uz naklon duboko pokloni nad njenom sudbinom. Nije žrtva bilo kog pripadnika naroda kome pripadam ni veća, niti manja od stradanja bilo kog pripadnika bilo kog drugog naroda. I jedna i druga su žrtva previše koja se nije smjela desiti. I baš zato moramo pričati. I baš zato moramo one na vrhu natjerati da pričaju. Da pričaju narednih 5, 10 ili 15 godina, ali da niti jedna kap krvi više ne bude prolivena. Ničija krv više nikada ne treba da se lije za teritoriju, za naciju, za vjeru, za klasu, za bilo šta…

Čović, Dodik i Izetbegović 

Fotografije preuzete sa: Izetbegović u Turskoj otvara mostove, Čović poziva na reorganizaciju BiH, Dodik brani Srbiju

Opcija kojoj se trebamo prikloniti ni u kom slučaju ne smije da bude nasilje, oružani sukob ili nešto slično, nego samo i isključivo stalno dogovaranje. Makar i narednih 10 godina samo pričali – razgovarajmo. Nagovorimo one na pozicijama da pričaju. Zamislite da se pričalo od `92. do `02. godine i da se tek u drugom milenijumu našlo rješenje. Početkom devedesetih to je izgledalo kao vječnost, ali niti jedan metak ne bi bio ispaljen, niti jedan život ne bi bio izgubljen, niti jedna suza ne bi bila prolivena. Izgubili bismo samo novac kojim bismo plaćali to dogovaranje. Obični papir sa kodom i ciframa na sebi. Onaj koji je pojedinima važniji od drugog ljudskog bića. Ma nije problem da se izgubi i sav imetak i da se „vulkani probude“, samo sukoba i „rata da ne bude“!

Volimo druge koliko volimo sebe

Huškanje koje se čuje, pozivanje na upotrebu sile u ovom ili onom slučaju, radi integriteta ovog ili onog, govori o nesvjesnosti ili zloj namjeri onog ko to govori. Da se te devedeset druge pričalo riječima, oči u oči i direktno, bez zakulisnih radnji, a ne prijetilo i zveckalo kalašima i bajonetima, danas bismo pored nas imali stotinu (i više) hiljada naših sugrađana. Miran razlaz ili ostanak, potpuno je svejedno, dok se o tome pregovara. Hiljade sati pregovora, ali niti jedan sat gledanja preko nišana. Onaj ko zaprijeti ili spomene sukob na bilo koji način, mora biti isključen iz tog procesa prestajući biti relevantna figura za bilo koga normalnog. Neka bude beskonačno mnogo minuta dogovora, crtanja, svađe i razmjene mišljenja, ali niti jedan minut prijetnji, napada ili prolivanja bilo čije krvi.

Neka dogovor traje koliko treba, ali ovaj narod mora povratiti izgubljeni duh. Volimo druge koliko volimo sebe. Razgovarajmo, pričajmo, dogovarajmo, raspravljajmo i tako svoje nesuglasice rješavajmo.

Uz dužno poštovanje svim ljubiteljima vojevanja meni je zaista „dosta ratova, željan sam djece i svatova“…

U tekstu su korišćene riječi iz:

Đorđe Balašević, Samo da rata ne bude, [pjesma, Đorđe Balašević, 1987]

Medeni mjesec, Da se pjesma vrati, [pjesma, Zoran Đurić/Bora Đorđević, 1995]