Šamar nesposobnim vlastima u BiH!
Analiza koju sam napisao za magazin BUKA
Analiza je dostupna na sljedećem linku: Dejan Lučka: Šamar nesposobnim vlastima u BiH!
Redovi na graničnim prelazima BiH i Srbije i mnogo vozila koja idu ka Beogradu. Ne, nije u pitanju evropska fudbalska utakmica bivšeg šampiona Evrope, niti je u pitanju veliki koncert neke od svjetskih muzičkih zvijezda.
U pitanju je, vjerovali ili ne, vakcinacija građana! Vlasti u Srbiji su odlučile da omoguće stranim državljanima vakcinaciju bez prethodne najave.
Ova praksa je bila prisutna i ranije, sa prijavom, a onda je jedno vrijeme obustavljena, da bi prije par dana ponovo ušla u opštu primjenu. Srbija očigledno ima vakcina mnogo više nego što ima svojih građana zainteresovanih da je prime. Pa i da ih dijeli komšijama. Dakle, sve se može kad se hoće i zna. Pa i to da se nabave te famozne vakcine.
Iako vlasti u BiH na svim nivoima uvjeravaju građane da rade dobar posao, u stvarnosti je situacija totalno drugačija. Kratko rečeno, sve vlade u BiH su se pokazale nesposobnim da zaštite zdravlje građana i nabave vakcine. Uz to, mali broj vakcina koji je dobijen, dobijan je više srećom, a ne kao rezultat velikog zalaganja političara.
„BiH ne zaostaje”
Ako ste mislili da su nabavka respiratora u Federaciji BiH ili različite malverzacije oko nabavke medicinske opreme u Republici Srpskoj vrhunac bezobraznosti i nesposobnosti vlasti u BiH u doba pandemije, prevarili ste se. Kao šlag na tortu je došlo to da, pored toga što nisu bili sposobni da nabave vakcine, predstavnici vlasti imaju i konstantne izvlakuše da su ih stranci zavlačili i iznevjerili i osiono razvlačenje mozga građanima sa izjavama da „BiH ne zaostaje u procesu imunizacije stanovništva za ostalim državama Zapadnog Balkana” ili da je „BiH … nabavci vakcina pristupila administrativno i profesionalno”. Iako bi podjela vlasti na različitim nivoima u BiH trebalo da bude ogroman plus za ovakve stvari, u praksi su svi doživjeli totalni fijasko.
Zdravstveni sistem u BiH je takav da je svako ministarstvo zdravlja u BiH moglo da se iscima i da pokuša da samostalno nabavi vakcine, što znači da su vlasti u dva entiteta, Distriktu Brčko i deset kantona u Federaciji BiH u stvari pokazale apsolutnu nesposobnost da rade svoj posao. Takva podjela vlasti i teritorije lako je mogla da se iskoristi da svaki dio nabavi, svojim kanalima, određen broj vakcina, i da tako pokaže da vlastodršci znaju raditi svoj posao i da su eto bolji u njemu od drugih. Ali ne, ipak su pokazali da su, manje-više, svi isti, podjednako nezainteresovani i nesposobni.
Nevjerovatno je da takvi ljudi, koji bukvalno ne mogu da zaštite pravo na zdravlje svojih građana, sjede na pozicijama na kojima primaju plate od naših para, za njihov nerad i javašluk. Pored svih priča o nacionalizmu, netrepeljivosti između entiteta, podsticanju mrženje među narodima i ubacivanju klice ideji da su „oni drugi” krivi za sve što ne valja, kristalno je jasna samo jedna stvar. Sve te stvari padaju u vodu, a na površinu isplivava to da svi narodi u BiH kao svoje predvodnike imaju oportuniste koji su se dočepali funkcija a koji ne žele da rade svoj posao, dok im je najveći uspjeh kada u svoja ministarstva zaposle rođake, starlete i ljubavnice/ljubavnike sa sumnjivim diplomama i nikakvim znanjem.
Naravno, kraj tog svega dolazi i to da političari, različite institucije i organi u BiH prekoračuju svoja ovlašćenja, stvari rade protivno ustavima, zakonima i ljudskim pravima i često otvoreno prvi krše mjere koje su donosili. Generalno, zdravlje građana im nije bitno, pa tako ni nabavka vakcina. Kad već građani mogu da je dobiju u susjedstvu, zašto bi se oni opterećivali sa tim. Kao da je u pitanju karikatura neke monipajtonovske vlasti, a ne ona u XXI vijeku.
Pozitivna priča
Cjelokupna priča sa vakcinacijom u Srbiji, pored humanog aspekta, ujedno je i najveća diplomatska pobjeda Srbije unazad mnogo godina. Vlasti Srbije, kakve god one bile u drugim situacijama i prilikama, lupile su šamar političarima u BiH (ali i u nekim drugim državama) i pokazale da je ipak sve do javašluka političkih kvazielita i njihove zainteresovanosti i sposobnosti.
Ako građani ne mogu kod kuće da se zaštite, jer nemaju sa čim, mogu kod komšije, koji se na vrijeme osigurao i nabavio vakcine. Time se faktički Beograd danas nameće kao prestonica jugoslovenskog dijela Balkana, da ne kažem Zapadnog Balkana, ali i šire, što on po svom položaju, istoriji i uticaju svakako prirodno i jeste.
Ovakve stvari neminovno dovode i do smanjenja loših osjećanja i stare netrpeljivosti u regionu, jer danas možete čuti samo pozitivne stvari o Srbiji iz npr. usta Sarajlija koji su došli na vakcinaciju. Stranci koji su došli u Srbiju iz BiH, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Austrije ili Slovačke mahom poručuju da su oduševljeni organizacijom u Beogradu, uz javno izražavanje zahvalnosti za mogućnost vakcinacije, ističući profesionalnost medicinara i gostoljubivost na koju su naišli. A građani Srbije se napokon osjećaju kao neko ko se može ponositi sa nečim kada se uporede rezultati u ostatku svijeta, a da to nisu sportski uspjesi reprezentacije ili Novaka Đokovića.
Ipak, nije sve tako dobro kao što se čini…
Međutim, uz sve pozitivne stvari, postavlja se i ogromno pitanje, a to je i da li će i dalje da se vakciniše veliki broj građana Srbije ili je ovaj broj dobrovoljnih vakcinacija zenit svega, pa se prelazi i na masovnu vakcinaciju stranaca. Naime, u prethodnom periodu primjetno je da sve manji broj građana u Srbiji želi da se vakciniše. Za sada je u Srbiji obavljeno preko 2 200 000 vakcinacija, a dvije doze je primilo preko 900 000 ljudi, a stiče se utisak da se vakcinisao ko je želio, i da je ostatak stanovništva skeptičan u vezi sa imunizacijom.
Najbolji primjer za to su studenti, koji bi trebalo da budu najprogresivniji dio društva, a koji su dobili mogućnost da se vakcinišu po studentskim poliklinikama. Među njima je zainteresovanost veoma mala, te je veća vakcinacija studenta van Beograda izostala, a i u Beogradu su mnogi sumnjičavi po pitanju vakcinacije. Neki čekaju da vide „reakciju na vakcine kod drugih”, drugi žele samo jednu vrstu vakcina, što je njihovo pravo, treći se plaše uticaja vakcine na plodnost, a četvrti smatraju da nije bilo dovoljno vremena da se ispitaju dugoročna dejstva vakcina.
Tu može da se krije i poraz srpske politike, ali ne u okviru same nabavke cjepiva i vakcinacije, nego u okviru podizanja svijesti građana. Naime, za sada ne postoji veća kampanja za vakcinaciju građana Srbije, a antivakseri i pobornici različitih teorija zavjere imaju značajnu pozornicu u javnosti, dok se sam predsjednik države još nije javno vakcinisao i time dao primjer ostalim građanima. Najavljivao je to već par puta, pa nije jasno baš šta se čeka. Jasno je, međutim, da bi se za njiim poveli i mnogi stranački aktivisti, kojih je veliki broj u Srbiji, te bi se tako pospješio obuhvat vakcinacije.
Ako se ne krene u snažniju provakcinalnu kampanju lako se može desiti da se brojka vakcinacije u Srbiji uskoro zaustavi, što nikako ne bi bilo dobro za uspjeh imunizacije i stavljanje koronavirusa pod kontrolu. Ujedno bi to značilo i dalji nastavak situacije u kojem ispašta zdravlje građana, u kome se gube životi a ekonomija diše vještačkim plućima. Ukoliko se to desi, pitanje je samo koliko narod može ostati priseban u produžavanju agonije sa COVID-19 i svim mjerama koje se donose
Naslovna fotografija: Vakcinacija u Srbiji, [Autor: Dejan Lučka]